DA NIJE NJEN: Nikada mu neću priznati da mi je čežnja, svaka druga misao i tiha patnja…

Čim mi na prag zakuca jesen, probudi mi se svaka emocija, svaka skrivena želja, počnem sama sebi priznavati one stvari koje, dok je sunce, vedrina i lijepo vrijeme – nikad ne bih ni u snu rekla.

Prosto, uvijek za sebe kažem da sam puna ljubavi, da me nije sramota to pokazati i da nikad ne bih mogla čuvati u sebi ono što, pobogu, osjećam.

Piše: Belma Krajišnik

A, sad osjećam. Mnogo toga.

Sjedim sinoć pored prozora u polumračnoj sobi, kao iz filmskih scena, pijem čaj s umotanim peškirom oko glave i u flafastom bademantilu i razmišljam.

Često se u proteklom periodu uhvatim da mislim o tome : šta bi bilo da je Neko moj -istinski Moj.

I, kad god krenem da mislim o tome, misao mi biva nedovršena. Baš kao i što je sve kroz šta gazim s Njim.

Šta bi bilo?

Ne bih mu se, vjerovatno, toliko radovala svakog puta kada ga čujem – jer bi mi bio svakodnevnica.

Ne bih mu onako trčala u zagrljaj i drhtala pored njega – jer bi moja glava bila urezana u njegovo rame.

Ne bih ga svakog minuta iščekivala lice na ekranu – jer bi znala da će me nakon posla čekati sa najširim osmijehom.

Ne bismo bili toliko željni jedno drugog, ne bih se svakog dana pitala na kojoj je koordinati, u kojem gradu i pored koga spava.

Da nije njen, mogla bih da ga grlim svakog dana. Ne bih svako veče zagrlila jastuk duboko osjećajući njegov miris.

nastavak na sledecoj stranici..