Naime, 35-godišnjakinja koja nije suviše strogo zacrtala kako njezin budući dragi treba izgledati (koliko godina, koji faks, kolika zarada, koji automobil, kakav stil odijevanja, koje knjige, kakva glazba), ukratko, ako ne živi s idejom potpuno savršenog partnera nego uviđa da je dovoljno da njezin muškarac bude onoliko (ne)savršen koliko je i sama, umjesto da ima šanse, kako se smatralo, 1:20 da se uda, odjednom je u znatno boljem položaju od mlađih cura.

Naime, po svoj će prilici pronaći muškarca koji joj doista odgovara, udati se za njega i ostati u tom braku. Trebalo je samo pričekati od 1985. do 2014. da se zrelije, zaposlene, samostalne žene i “službeno” počnu osjećati ugodno u svojoj koži. Diplome, poslovni uspjesi, dobre plaće, prostrani uredi, službeni automobili… ništa od toga ne stoji na putu vašem princu: jedino što ga može malko uplašiti jest vaš strog pogled kojim ga procjenjujete.

U tom tonu Eckel završava svoju knjigu: “Odvojite li vremena da utvrdite svoju karijeru, stabilizirate se, otkrijete tko ste zapravo, vaše šanse da budete sretne u ljubavi postaju veće, umjesto da ste se žurile u brak i ne razmišljajući, mlade odabrale (pogrešnog) partnera.” Dobra je to poruka za sve cure: one u dvadesetima mogu se zabavljati do mile volje, bez pritiska da “nađu nešto ozbiljno”.

nastavak na sledecoj starnici…