ISTINITA PRIČA: ‘Promijenio je bravu i ostavio me bez ičega, ali ja više nisam bila uplašena djevojka koju je oženio!’

Puna četiri mjeseca po cijele sam dane bila s njim u toplicama. Ništa mi nije bilo teško raditi samo da mu ugodim, oraspoložim ga. U to vrijeme trudila sam se sjećati samo lijepih trenutaka, ponašala se kao da ružnih nije ni bilo. Vjerovala sam da ćemo nakon oporavka opet biti bliski i da će mirovinu napokon prihvatiti kao normalan tijek života.

– Bio si u pravu kad me nisi poslušao. Da smo kupili stan, kako sam ja htjela, sada ne bismo imali onako divan vrt kojim ćemo šetati čim se vratiš kući – govorila sam mu dok smo polako šetali toplicama.

– Mi smo je sagradili, Korana. Zar misliš da nisam svjestan tvog doprinosa obitelji? Nikad se nisi razbacivala novcem poput supruga mojih kolega. Da ti nisi znala štedjeti, danas bismo puno manje imali – iznenadio me dan uoči dolaska njegove sestre.

Tim više nisam razumjela njegovu odluku o razvodu. Sumnjala sam da pismo nije pisao Lovro, jer njegova me obitelj nikad nije prihvatila. Za njih sam bila obična namiguša koja je upecala njihova sina. Nerijetko su mi to i rekli. No nikad nisam mužu postavila ultimatum ‘ili oni ili ja’. Ničiju obitelj ne bih mogla razdvojiti, mada mi je njegova nanijela puno zla.

S Lovrom je bilo puno ružnih trenutaka, ali očekivala sam da ćemo se u jeseni naših života bolje razumjeti i okrenuti jedno drugome. Nadala sam se da ćemo pod stare dane nadoknaditi sve što smo propustili. Brak je za mene bio sveta obveza koja podrazumijeva i dobro i zlo. Zato propast našeg braka sada smatram svojim osobnim porazom. Jedina osoba kojoj sam se mogla povjeriti bila je moja susjeda Verica.

– Moram ga posjetiti, a ne znam kako će njegovi reagirati – rekla sam.

– Zašto vas to brine? Pa vi ste mu supruga – odgovorila je.

– Bivša. Ako to već nisam, vrlo brzo ću postati.

– Da sam na vašem mjestu, ništa ne bih činila dok ne dođe poziv za brakorazvodnu parnicu. A dođe li do toga, angažirajte najboljeg odvjetnika – rekla je.

Na žalost, Lovro je umro prije službenog razvoda. Doživio je još jedan moždani udar, puno jači od prvog. Njegova obitelj pokušala je osporiti pravo na podjelu imovine govoreći kako su oni brinuli o Lovri. Optužili su me da sam napustila muža kad sam mu bila najpotrebnija, klevetali me da sam imala ljubavnike, nemilice trošila novac koji je Lovro zarađivao. Srećom, sve je ostalo na pričama jer su iz toplica potvrdili koliko sam bdjela nad suprugom. Njegova obitelj, sud je odlučio, nije imala pravo na nasljedstvo. Samo djeca i ja.

A baš su mi vlastita djeca zadala najgori udarac, jer se na očevu pogrebu nisu pojavila. Na ostavinskoj raspravi sve je podijeljeno na tri dijela, pa sam kuću na kraju prodala kako bih isplatila djecu. Od svoje trećine kupila sam dvosobni stan u kojem sam se puno bolje osjećala. No, bila sam sama, telefon je rijetko zvonio, a ja nisam imala nikoga s kime bih popila kavu ili malo porazgovarala. Zato sam i prihvatila Anin poziv da je ponovno posjetim.

Onako visoka, vitka poput djevojke, kratko ošišana, bila je lako uočljiva u pariškoj zračnoj luci. Utonula sam u njezin prijateljski zagrljaj i u njemu pronašla sigurnost, mir. Bio je ljetni dan, pun sunca i topline, početak novog života koji bi mi bez Anine podrške bio monoton. Sva moja prošlost sada se činila kao tunel kojem se nazire izlaz. U krugu Aninih poznanika i prijatelja, nabijenih pozitivnom energijom, polako sam se oslobađala strahova, tjeskobe, sjećanja na zlonamjernu Lovrinu obitelj koja nije birala sredstva kako bi mi otela bračnu imovinu.

Bitku s njima sam dobila, a preda mnom je bila ona najteža – zbližiti se s djecom. No sada je Ana uz mene, a kad se potpuno oporavim, suočit ću se s njima. Razlozi njihova otuđenja ne mogu biti nepopravljivi. Više nego ikada vjerujem u sretan završetak svoje životne priče. Uostalom, nakon toliko ružnih godina vrijeme je da i ja osjetim toplinu.