ISTINITA PRIČA: ‘Promijenio je bravu i ostavio me bez ičega, ali ja više nisam bila uplašena djevojka koju je oženio!’

U međuvremenu moji su roditelji umrli, a Lovrina je majka i u devedesetoj bila vrlo vitalna. Tijekom svih tih godina po svijetu Lovro je sanjao o vili u elitnom dijelu metropole. Želio se vratiti u rodno mjesto, ali i hvaliti se što je sve stekao u inozemstvu. Bez skupe vile na još skupljem zemljištu dojam ne bi bio potpun. Predlagala sam mu da kupimo stan, no on nije htio slušati susjede iznad glave. Kuću je sagradio za samo godinu dana, i to isključivo prema svojim idejama. Mene ništa nije pitao. Na moje primjedbe da ima previše mramora samo je odmahivao rukom.

U prvim danima mirovine uređivao je vrt, a ja se osjećala usamljeno. Zbližila sam se sa susjedom Vericom, pa smo često pile kavu, odlazile na tržnicu i pričale o koječemu. Zbog otuđenosti vlastite djece Lovro i ja sve smo se više udaljavali. Nisam ni tada bila sigurna pati li doista koliko govori ili je to samo ljutnja jer su mu vlastita djeca, usprkos novcu kojim je cijeli život kupovao njihovu ljubav i tako ih htio vezati za sebe, okrenula leđa.

– Da si ih od malih nogu vezala uz nas, da si ih kao majka naučila voljeti i poštovati roditelje, sada ne bi živjeli u tuđini – svako malo bi mi predbacio.

– Emocija ili imaš ili nemaš. U skladnim se obiteljima one razvijaju, no naša takva nikad nije bila. Upravo si ti našu djecu učio da je važan samo novac. I govorio im da si samo ti vrijedan poštovanja jer si donosio novac u kuću. Čini mi se da ćemo doživjeti sudbinu mojih roditelja. Tvojom zaslugom oni nikad nisu zagrlili svoje unuke. Umjesto sklada u obitelji, ti si gradio karijeru, novac, a sada je prekasno žaliti što djeca za nas nemaju osjećaja – odgovorila sam.

– Prestani pričati gluposti! – obrecnuo se na mene.

Istina ga je silno zaboljela. Lice mu se izobličilo, zajapurio se od bijesa, a ja preplašena otišla u kuhinju.

Njegovi su ispadi bili sve češći. Ujutro bi ustajao namršten, ne bi ni pozdravio, u kupaonicu bi prošao pored mene kao da i ne postojim. Kad bi mu ispao sapun, bacao bi sve što mu dođe pod ruku. Izazivao bi da se upustim u svađu, a kad bih to i učinila, tek tada bi uslijedilo pravo ludilo. Jednom sam mu rekla neka ide liječniku jer s njegovim živcima nešto sigurno nije u redu. Njegovo je verbalno maltretiranje postalo neizdrživo pa sam sve češće izlazila iz kuće, dok ga bijes ne prođe. Lovro odavno više nije bio čovjek kojeg sam poznavala.

Odjednom sam čula tup udarac.

Požurila sam natrag u dnevni boravak i vidjela ga zgrčenog, ležao je na podu i borio se za zrak.

– Moždani udar – rekao je liječnik čim je hitna došla i odveo ga u bolnicu.