ISTINITA PRIČA: ‘Promijenio je bravu i ostavio me bez ičega, ali ja više nisam bila uplašena djevojka koju je oženio!’

Nikad neću zaboraviti tu večer kad sam dotučena gledanjem svoje vjenčanice otišla u kafić i naručila dupli konjak. Ispila sam ga u jednom gutljaju i osjetila toplinu, opuštanje, suze koje su se slijevale niz moje lice. Možda bih te večeri doista utjehu potražila u alkoholu, no onda se pojavio Lovro. Pažljivo i oprezno upitao me zašto pijem.

– I tuga je sastavni dio života. No svaki tunel ima izlaz, samo treba ustrajati i nastaviti hodati. Bolno je vidjeti suze na djevojačkom licu – rekao je.

Prijateljska riječ i oslonac trebali su mi više nego ikad. Zato sam nepromišljeno i olako prihvatila ruku prijateljstva i otvorila mu ranjenu dušu. Zaprosio me već na sljedećem susretu, ponudio mi time izlaz iz ove male sredine. Mogla sam ostati u mjestu gdje me sve podsjeća na Branka ili se prepustiti novom izazovu života uz privlačnog i dosta starijeg muškarca.

Je li šesnaest godina razlike među nama prepreka ili prednost? Možemo li imati sretan i skladan brak o kakvom sam maštala s Brankom, pitala sam se gledajući Lovru. Njegovo je lice zračilo vedrinom, samopouzdanjem, dostojanstvom. Tada sam mislila da ću uz njega uvijek biti sigurna, zaštićena i voljena. I pristala sam se udati za njega.

Izabrala sam bijeg od sjećanja na Branka. S tolikom, neizbrisivom tugom ovdje mi nema života, mislila sam. Poznati mirisi, zvuci, dragi prijatelji i stihovi naših pjesama u meni su svakodnevno budili bujicu uspomena.

Ostanem li ovdje, umrijet ću od boli. Moram pobjeći od vlastitih sjećanja i u novi život ući bez uspomena, pomislila sam večer prije vjenčanja s Lovrom.

Sanjarila sam o životu u dalekoj i nepoznatoj zemlji. Odmah nakon vjenčanja, naime, počeli smo s pripremama za preseljenje u Japan. Tamo je Lovro već bio zastupnik naše velike tvrtke.

– Kad sam te vidio u onom kafiću, onako bespomoćnu i uplakanu, odmah sam poželio da mi budeš supruga. Nisam se prije ženio jer sam se potpuno predao poslu. Nisam ni primijetio kako godine lete, a u četrdesetima se, u tim poslovnim krugovima, na samce počne gledati sumnjičavo. Svi nekako više vjeruju obiteljskim ljudima. Žena tvoje inteligencije i ljepote može samo pridonijeti mom uspjehu. Znao sam to čim sam te ugledao – priznao mi je u zrakoplovu za Tokio.

Na neki čudan način bila sam sretna. Svidjelo mi se što me nije obasipao lažnim ljubavnim izjavama niti je tražio od mene da glumim zaljubljenu suprugu. Bio je zadovoljan mojom privrženosti, odanosti, vjernosti. Često smo u Tokiju organizirali zabave, primanja na koja je dolazila poslovna i diplomatska elita.