ISTINITA PRIČA: ‘Promijenio je bravu i ostavio me bez ičega, ali ja više nisam bila uplašena djevojka koju je oženio!’

“Našim smo razdvojenim životom potvrdili da više ne trebamo jedno drugo, pa sam zatražio razvod. Znala si da sam bolestan, da i moja majka umire, no nisi htjela poći sa mnom. Važnija ti je bila prijateljica. Kako mom narušenom zdravlju odgovara planinski zrak, odlučio sam zauvijek ostati ovdje. Svoju kuću ću prodati, a ti se, kada pročitaš ovo pismo, možeš smatrati slobodnom ženom. Djeca su odrasla, nema potrebe da zbog njih hinimo sklad. Ne zanima me gdje ćeš živjeti, što se mene tiče, možeš se slobodno vratiti u Pariz. I tamo zauvijek ostati.”

Dok sam čitala te retke, slova su mi zaplesala pred očima. No, već u sljedećem trenutku šok je prerastao u bijes.

Tako on zamišlja promjene u našem životu o kojima je govorio nakon što se oporavio od moždanog udara? Ponovno je stao na noge zahvaljujući mojoj brizi i pomoći. I s kojim me pravom nakon dva zajednička desetljeća ostavlja bez ičega? Pa ta vila je naša bračna stečevina, pomislila sam.

Verica se povukla iz kuhinje, osjetila je da želim biti sama. Gledala sam u to pismo i sjetila se našeg posljednjeg razgovora. Nakon moždanog udara želio je manje raditi, a više brinuti o svom zdravlju. I nije točno da sam umjesto njega odabrala Anu. On me nagovarao da odem u Pariz.

– Tek kad se nađeš na rubu, počneš cijeniti ono što si imao. Kad me udarilo onako iznenada i jako, mislio sam da je kraj. Moram promijeniti način života, a počinjem s poslom. Više neću toliko raditi i otputovat ću neko vrijeme na selo. Nema boljeg oporavka od šetnje livadama i seoskog zraka. Moja sestra Silvana pripremat će mi domaću, zdravu hranu, koju ti nikako da uvrstiš na naš jelovnik. Nastaviš li s ovakvom hranom, ubit ćeš me – sjetila sam se njegovih riječi.