ISTINITA PRIČA: ‘Promijenio je bravu i ostavio me bez ičega, ali ja više nisam bila uplašena djevojka koju je oženio!’

Ništa nisam slutila. Pomislila sam da je Lovro negdje izgubio ključeve pa je zato promijenio sve brave.

– Nije mi rekao zašto, ali sve su promijenjene. Dođite, nakon dugog puta sigurno bi vam godila prava, jaka kava. A i Lovro vam je kod mene ostavio pismo – rekla je i skrenula pogled u stranu.

Pomogla mi je prenijeti kovčege do svoje kuće, dok sam ja šutke hodala za njom. Ništa mi nije bilo jasno. U Veričinoj kuhinji osjećao se ugodan miris tek pečene savijače, a samo desetak minuta kasnije na stolu je bila i kava. Svaki kutak te skromne kuće odisao je toplinom doma, za razliku od urbane vile mog supruga, koja je to samo trebala biti.

– Što se dogodilo? Je li Lovro doista izgubio ključeve? I kad je bio ovdje? – upitala sam uistinu iznenađena jer me o tome nije obavijestio.

Istina, u posljednje vrijeme Lovro i ja nismo bili u najboljim odnosima. Kad je najavio da će neko vrijeme biti kod majke na selu, ja sam prihvatila poziv svoje prijateljice Ane i otputovala u Pariz. Posljednja dva tjedna nismo se ni čuli. Kad bih nazvala, njegova sestra Silvana rekla bi da Lovro spava ili je negdje vani. Mobitel mu je stalno bio isključen, a Lovrina sestra to je pravdala njegovom potrebom za mirom. Ni u najgorem snu ne bih pomislila da neći moći ući u vlastiti dom. Istina je da je sve glasilo na Lovru, on je bio vlasnik tog zdanja sazidanog od mramora i stakla i nikad se u toj otmjenoj hladnoći nisam osjećala kao kod kuće, ali drugi dom nisam imala.

Popila sam kavu i u samo nekoliko zalogaja pojela još toplu, ukusnu savijaču. Verica i ja smo razgovarale o uobičajenim stvarima, no kod svoje drage susjede primijetila sam napetost.

– Nezahvalno je naći se u ulozi posrednika među supružnicima. No Lovrin brat Luka samo se pojavio, promijenio brave i zamolio da vam predam ovo pismo – rekla je izbjegavajući moj pogled.