ISTINITA PRIČA: ‘Promijenio je bravu i ostavio me bez ičega, ali ja više nisam bila uplašena djevojka koju je oženio!’

Stvari da vam unesem? – upitao je ljubazni taksist kad smo se zaustavili ispred moje kuće, na ulazu u dvorište.

– Hvala, ne treba. Samo stavite kovčege uz ogradu – odgovorila sam preturajući po torbici.

Otkad sam otputovala, moj Lovro vjerojatno nije ni dolazio kući, pomislila sam i napokon pronašla ključ.

Ni nakon bezbroj pokušaja nisam uspjela otključati bravu na dvorišnim vratima. Zašto ih uopće zaključavamo kad su vrata toliko niska da se s lakoćom preskoče, pomislila sam. Zatim sam preko ograde prebacila kovčege, preskočila i poput lopova ušla u vlastito dvorište, pogledavajući pritom i lijevo i desno da me ne vidi koji susjed.

Od praznine koja me unutra čekala obuzela me nelagoda. Sa spuštenim roletama na svim prozorima, kuća je djelovala napušteno i pusto. I po izgledu vrta uvjerila sam se da ta dva mjeseca, koliko me nije bilo, nitko nije dolazio. Unutra me čeka samo miris ustajalosti, tužno sam uzdahnula i pomislila na Pariz.

– Korana, trebala si ostati još mjesec dana. Dobro nam je zajedno, nismo usamljene. Doma te ionako nitko ne čeka, a meni si vratila volju za životom – rekla mi je prijateljica Ana kad sam odlazila iz Francuske.

– Znaš da moram ići. Preda mnom i Lovrom je ozbiljan razgovor – podsjetila sam je.

Nastavila mi je pričati o promjenama koje sam unijela u njezin život i priznala da sam je svojim dolaskom izvukla iz depresije. Nastojala mi je uljepšati rastanak.

Trebat će mi vremena da se vratim u svakodnevicu, pomislila sam dok sam pokušavala otključati vrata vile. I ovaj je ključ zapinjao. Zapravo, nisam ga mogla ni okrenuti. Već iznervirana od silnih pokušaja, okrenula sam se uokolo i ugledala prvu susjedu Vericu.

– Drago mi je što vam vidim, no čemu se mučite? Zar ne znate da je vaš suprug promijenio brave? – iznenadila me.

– Zašto? – začudila sam se.